Propisi su poput balona - jedna rupa ih čini beskorisnm

Pravilnik o koncesijskim odobrenjima na zaštićenom području najbolje ilustrira koliko potencijalna dobra namjera lako može otvoriti prostor korupciji – kao na balonu jedna rupa je dovoljna da se potpuno izgubi smisao

Istovremeno s najavom žešće borbe protiv korupcije, koja bi se trebala artikulirati kroz Strategiju borbe protiv korupcije 2021.-2030. Vlada je dala u javnu raspravu Pravilnik o koncesijskim odobrenjima na zaštićenom području. Riječ je o pravilniku koji propisuje korištenje prirodnih dobara na zaštićenim područjima, poput nacionalnih parkova ili parkova prirode. Konkretno, pravilnikom će se odrediti tko će moći iznajmljivati čamce na Mljetu, tko će naplaćivati parkiranje na Plitvicama ili Krki, tko će u Kopačkom ritu nuditi ugostiteljske usluge, tko će organizirati na Brijunima kazališne predstave, postavljati štandove na Kornatima… Ukratko, tko će moći zarađivati na prirodnim ljepotama naše zemlje.

Na žalost, prvi pogled na njegove odredbe pobuđuju sumnju u namjeru predlagatelja. Premda bi glavni smisao koncesijskih odobrenja trebala biti kontrola i usmjeravanje djelatnosti koje mogu imati utjecaj na zaštićeno područje, a kojima se javne ustanove ne bi trebale i same baviti, pravilnik je intoniran kao da je glavni cilj ubiranje prihoda. Takvo ponašanje nema baš smisla jer Mehanizmi kontrole i praćenja utjecaja trebali bi biti jasno navedeni Pravilnikom, u protivnom bi se on mogao protumačiti kao mehanizam koji isključivo služi ubiranju prihoda. Zanimljivo je već da se u prijedlogu Pravilnika zaboravilo uključiti jamstva za zaštitu prirode, što je bilo predviđeno u prethodnom prijedlogu. A ne propisuje se niti kako će se provjeravati provedbu djelatnosti za koju je dano koncesijsko odobrenje. Također, jamstva za ozbiljnost ponude i uredno ispunjenje ugovora nisu obavezni dokumenti za podnošenje ponuda. Prema prijedlogu, tijelo koje odobrava koncesijska odobrenja je tročlano povjerenstvo koje bira ravnatelj javne ustanove koja upravlja zaštićenim područjem,, što ostavlja zlonamjernima prostor za manipulaciju. Koliko je vjerojatno da će zaposlenici donijeti odluku kojom ravnatelj nije zadovoljan? Također, odluke povjerenstva nisu podložne kontroli prije potpisivanja ugovora, a ugovor s koncesionarom naknadno se, formalno dostavlja nadležnom ministarstvu nakon potpisa. Nije li logičnije da se prvo ugovor dostavi Ministarstvu kako bi se provjerilo koliko se, i je li se uopće, vodilo računa o zaštiti prirode? Nisu niti propisani rokovi trajanja koncesijskih odobrenja po djelatnostima tako da se, teoretski, može dogoditi bez previše problema da troje zaposlenika nekog nacionalnog parka odobri u rektorskoj maniri naplatu ulaznica zetu ravnatelja na rok od 25 godina.

U pravilniku nisu definirani niti kriteriji koje bi pojedini koncesionari trebali zadovoljavati, čak niti oni najbanalniji poput očekivanog prometa ili iskustva tvrtke za pojedine djelatnosti? Doduše, Upravno vijeće ustanove donosi odluku o javnom prikupljanju ponuda u kojoj se mogu, ali i ne moraju definirati kriteriji. I, konačno, čak nije predviđena obaveza javnog otvaranja ponuda.

Pravilnik je svakako nužan jer već sada se oko zaštićenih prirodnih ljepota koje privlače turiste mnogi poduzetnici nastoje uključiti u podjelu kolača. No, kad ga se bolje pogleda teško je ne uočiti propuste zbog kojih je potpuno legitimno pitanje je li cilj pravilnika dobrobit svih zainteresiranih uz brigu o zaštiti prirode i javnog dobra ili se kreira po mjeri unaprijed poznatih koncesionara. Srećom, još uvijek ima vremena za doradu i uklanjanje svih potencijalnih propusta.