Ravnoteža je temeljni zakon života na Zemlji, ali i cijeloga svijeta. Bez ravnoteže nema pravednog razvoja, bez pravednog razvoja nema zadovoljnih građanki i građana.

Psihijatri mogu neprilagođenost društvenim normama „kamuflirati“ pod druge dijagnoze iz međunarodnih klasifikacija, pa su to tako radili do vrlo nedavno u nekim slučajevima za homoseksualnost, a bilo je i više primjera u prošlosti takvog tretiranja političkih disidenata.

Na samom početku rasprave u Hrvatskom Saboru, Mirela Holy je podržala prijedlog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Smatra da je ovaj prijedlog donosi veliki pozitivni iskorak u pravcu zaštite prave osoba s duševnim smetnjama, a osobe s duševnim smetnjama jedna su od najranjivijih i najdiskriminiranijih skupina u hrvatskom društvu.

Nužno je braniti ovaj prijedlog iz sabornice jer je tijekom javne rasprave postalo jasno da ovom prijedlogu Zakona postoji velik otpor psihijatrijske struke. Zašto? Zato što ovaj prijedlog uvodi moderna rješenja koja su u skladu s međunarodnim pravom koja daju veća prava osobama s duševnim smetnjama te ograničavaju prostor slobode i ovlasti koje su psihijatri do sada imali. Od ljudi iz radne skupine koja je radila na izradi Zakona dobila sam informacije da su bili izloženi raznim neizravnim pritiscima ne bi li se sadržaj zakonskog prijedloga vratio na staro – upozorila je Holy.

Najviše nezadovoljstva, što nije iznenađujuće, bilo je vezano uz područje primjene biomedicinskih istraživanja i elektrokonvulzivne terapije.

Naime, prijedlogom Zakona postroženi su uvjeti za provođenje biomedicinskih istraživanja, što sigurno stavlja i veći teret farmaceutskoj industriji koja u takvim istraživanjima vidi svoj financijski interes. Elektrokonvulzivna terapija u RH se trenutno upravo provodi u nekim biomedicinskim istraživanjima. Za ove postupke prijedlogom Zakona potpuno je zabranjeno da pristanak na njih može dati zakonski zastupnik, što znači da samo osoba s duševnim smetnjama o tome može donijeti odluku.

Vjerujem da je to izazvalo „pobunu“ upravo zato što je lakše ponekad bilo pribaviti ispitanike za koje bi pristanak dao skrbnik, a onda se ispitanike nije moralo pitati čak ni kada su se protivili takvom postupku. To je dovodilo (i dovodi jer je još uvijek moguće) do teških kršenja ljudskih prava jer se nad osobama bez poslovne sposobnosti doista može svašta raditi i da se njih ništa o tome ne pita – istaknula je Holy.

U zakonskom tekstu poboljšane su odredbe u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava, posebno u vezi osoba lišenih poslovne sposobnosti te s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, UN-ovom Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i drugim međunarodnim dokumentima te Zakonom o kaznenom postupku.

Nedostatak u zakonu je to što se za osobe lišene poslovne sposobnosti stavlja fleksibilniji pristup i omogućava sudska zaštita samo za one osobe koje se protive smještaju u psihijatrijsku ustanovu prema odluci skrbnika.

Smatram da se i od osobe lišene poslovne sposobnosti mora tražiti pisani pristanak za smještaj u psihijatrijsku ustanovu, a ukoliko je ona opasna onda provoditi postupak za prisilni smještaj kao i za druge osobe koje nisu lišene poslovne sposobnosti. Kompromisno rješenje je da se uvede posebna glava koja regulira smještaj bez pristanka jer se time barem onim osobama koje se protive smještaju u psihijatrijsku ustanovu osigurava sudska zaštita – rekla je predsjednica stranke ORaH te se osvrnula na neke članke prijedloga Zakona koje smatram važnima.

Člankom 8. stavkom 2. Propisano je da neprilagođenost društvenim normama sama po sebi ne smije biti razlog za postavljanje dijagnoze, sukladno preporukama Vijeća Europe.

Toj se odredbi protivio dio psihijatara, smatrajući da smo dijagnostički standard već propisali kada smo naveli da se psihijatrijska dijagnoza može postaviti samo na temelju međunarodno priznatih klasifikacija mentalnih poremećaja. Međutim, dobro je da je odredba ovakva jer naglašava koja životna okolnost sama po sebi ne smije biti razlog za postavljanje dijagnoze. Tim više što psihijatri mogu neprilagođenost društvenim normama „kamuflirati“ pod druge dijagnoze iz međunarodnih klasifikacija, pa su to tako radili do vrlo nedavno u nekim slučajevima za homoseksualnost, a bilo je i više primjera u prošlosti takvog tretiranja političkih disidenata.

U Članku 12. stavku 3. temeljnim načelom je uvedeno da se prije svakog medicinskog postupka mora utvrđivati sposobnost osobe da dade pristanak na taj postupak. Stavkom 3. propisano je da se ta sposobnost mora utvrđivati svaki puta čak i kod osobe koja je lišena poslovne sposobnosti, jer se radi o mentalnom kapacitetu koji može varirati i apsurdno je da se osobu koja je npr. prije 10 godina lišena poslovne sposobnosti sada smatra na temelju toga nesposobnom za davanje pristanka.

U Članku 19. st. 1. toč. 1., 2. i 4. Predlaže se uvođenje strožih kriterija za provođenje biomedicinskih istraživanja nad osobama s duševnim smetnjama:

  1. da odobrenje za provođenje istraživanja mora dati Povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama čime se stavlja dodatna zaštita u odnosu na postojeće mehanizme;
  2. da za svakog pojedinog ispitanika pozitivno mišljenje mora dati Etičko povjerenstvo, čime se pozornost stavlja na individualnu dobrobit ispitanika tako da se ne može istraživanje provoditi nad apstraktnim nego nad konkretnim osobama;
  3. sposobnost za davanje pristanka mora utvrditi drugi psihijatar koji nije zaposlenik ustanove koja provodi istraživanje i kojega je odredilo Povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama, kako bi se umanjile posljedice sukoba interesa koje nastaju time što psihijatri-istraživači provode istraživanja nad svojim pacijentima i stoga oni mogu biti na neki način „ucijenjeni“ odnosom liječnik-pacijent.

Ove odredbe izazvale su prijepore jer se njima farmaceutskoj industriji otežava provođenje istraživanja nad osobama s duševnim smetnjama što je povezano s financijskim interesima.

Članak 66. uvodi mogućnost neovisnog sudskog nadzora za slučaj primjene mjera prisile u psihijatrijskom tretmanu (npr. sputavanje, vezivanje za krevet, primjena stezulje, izolacija i dr.) onda kada osoba s duševnim smetnjama to traži. Radi se o zaštiti koju predviđa čl. 3. Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama – zaštita od nehumanog i degradirajućeg postupanja.

Glava IX – obvezujuća izjava donosi potpuno novi model koji do sada nije bio poznat u hrvatskom zakonodavstvu, a njime se omogućava da svaka osoba može unaprijed dati odluke o tome kako želi da se prema njoj postupa u primjeni psihijatrijskih medicinskih postupaka kao i osobu koja će u njezino ime donositi određene odluke, npr. kao oblik punomoći.

Takvo rješenje prisutno je u anglosaksonskim i kontinentalnim pravnim sustavima, u većini zemalja zapadne Europe i njime se značajno poboljšava poštivanje prava osoba s duševnim smetnjama s obzirom da im se stavlja na dispoziciju da donesu odluke o tome na koji način će se prema njima postupati u slučaju da izgube sposobnost za davanje pristanka. Slično rješenje predviđeno je i odredbama prijedloga Obiteljskog zakona kojega očekuje drugo čitanje (anticipirana naredba). Radi se o usklađivanju sa čl. 12. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, iako ne potpuno, jer se još uvijek zadržava tzv. „koncept mentalnog kapaciteta“ kojeg citirana Konvencija ne poznaje.

U javnoj raspravi bilo je prijepora oko ove odredbe, s obzirom da psihijatrijska struka smatra da je bolje osobu u takvoj situaciji prepustiti centru za socijalnu skrb, međutim to bi opet dovelo do kršenja ljudskih prava jer centar za socijalnu skrb putem skrbnika može donositi odluke samo ako se osobi ograniči poslovna sposobnost. Upravo da bi se preveniralo nepotrebno ograničavanje poslovne sposobnosti, stavljena je mogućnost obvezujuće izjave jer time odlučivanje o medicinskim postupcima osoba s duševnim smetnjama može unaprijed organizirati, bez potrebe da se u to upliću tijela javne vlasti. U skladu sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, osobe s duševnim smetnjama imaju prednost pred odlukama državnih tijela kada se radi o pitanjima koja su usko povezana sa njihovom osobnošću.

Kontakt:

Središnji informacijski ured

Adresa: Ilica 48
Telefon: 01/77 93 176

Email: info.ured@orah.hr

 

             

Odnosi s javnošću

Glasnogovornik: glasnogovornik@orah.hr

Pitanja u vezi članstva: clanstvo@orah.hr

Podrška za web: web@orah.hr

Podrška za ICT: ict@orah.hr

 

     

    

Osnovne informacije

Poštanska adresa: Ilica 48
Telefon: 01/77 93 176
Fax: 

OIB:57106771128 

 

 

ORAH   Odrivi razvoj Hrvatske

                     

              GGLogo

 

   EGP logo Shape FlatTop
EFALogo   FYEGlogo   GEFLogo
Go to top

Orah.hr koristi kolačiče kako bi poboljšao funkcionalnost stranice. To find out more about the cookies we use and how to delete them, see our privacy policy.

  I accept cookies from this site.
EU Cookie Directive Module Information